za sreću su dovoljne male stvari.
bar tako kažu. no, jesu li?
osamnaest centimetara i je malo, ali manje od toga, nekako sumnjam da bi me usrećilo...
koje su druge male stvari koje me usrećuju? zapravo, sad kad pogledam i ne pada mi na pamet nista. mala kutijica u kojoj je mali prsten koji je koštao velike novce, dakle, opet nije malo... mala čokoladica? ma, bolje da je velika... mali autić? bolja je velika mrcina od 200 konja...
mala kreditna kartica? ahhahah, ne.
a da promjenimo malo priču i kažemo što sa nematerijalnim stvarima/pojmovima koje nas ili bar mene usrećuju?
to već može...
ljubav. eto, ljubav ne može imati oznaku veličine, kao takva nije fizički određen pojam, ne možemo ju platiti (bar ne onu iskrenu), kupiti, ali čini nas jako sretnima ili jako žalosnima naravno ovisi o situaciji, ali u svakom slučaju, čuda radi ako uzmemo u obzir da ne postoji u fizičkom obliku (nećemo o seksu sada, riječ je o metafizici)...
drugi nematerijalni pojam koji me usrećuje je definitivno sloboda.
pojam slobode ako ga se krivo shvati može biti u potpuno antonimskom odnosu s pojmom ljubavi. međutim, ja smatram da sloboda najbolje funkcionira kada stoji rame uz rame ljubavi. slobodu je užasno teško definirati, možda i teže od ljubavi. a kada pogledamo da se na slobodi zasniva cijela vizija demokracije, ljudskih prava i općenitog poretka svijeta (bar nominalno), a zapravo je nitko ne može točno definirati, onda znamo da smo u kurcu. isto kao i s brojem i matematikom. što je broj? cijela znanost koja se zasniva na nečemu što ne postoji u stvarnom svijetu. na apstraktnom pojmu.
no, dobro, vratimo se na sreću, odnosno nematerijalne stvari koje me čine sretnom.
rekla bih putovanja, ali to i nije baš toliko nematerijalno koliko se na prvi pogled čini. samo na materijal za sendviče kada idem u zoološki potrošim po 50 kuna, a kamoli neko dugo putovanje u neku egzotičnu i romantičnu zemlju. dakle ništa.
postoji li nešto što usrećuje a da ne moram dati niti lipe za to?
sve se na kraju svodi na ljude i prirodu. jedine besplatne stvari koje nas mogu činiti sretnima. ali ipak se ne brinemo o njima, kao što bacimo papirić na pod tako bacimo i ružnu riječ ili laž prijatelju u lice. i uništavamo.
ali takva nam je priroda. ljudi smo. ako smo sposobni zajebat nekog kog volimo ne razumijem zašto se uopće čudimo što nam je netko zajebao cijelu državu... pa tako si možda baš ti vidio na podu 200 kuna uzeo ih potiho i potrošio na neku "malu sitnicu samo za sebe", kažeš, od ovog zajebavanja s poslom valjda sam i ja nešto dobro zaslužio na kraju dana. e, pa eto vidiš, tako razmišljaju i oni. radim za cijeli ovaj narod, rintam, vodim im državu a oni samo pljuju po meni, valjda sam i ja zaslužio odmorit malo i uzet potiho sebi u džep. isti smo. svi smo isti. i oni su isti i mi smo isti, i oni što su bili i oni koji jesu i oni koji će biti. ili jednostavno
nigdar ni bilo da ni nekak bilo,
pak ni vezda nebu da nam nekak nebu.
na kraju krajeva, nikad nećemo biti zadovoljni s malim stvarima, a ove nematerijalne i tak i tak ne znamo niti definirati, a rijetko tko zna uživati u njima. ako i ne znate budite sretni. ne zato jer imate ili nemate nešto, nego samo zato jer imate ili ste imali nekoga. a i ako ovo čitate imate internet, kompjuter, vrlo vjerojatno, nadam se bar imate i što za jest, neki krov nad glavom i eto, zar to nije dovoljan razlog za sreću. sasvim je dovoljno materijalan i velik, čak i za one koji ne vole male stvari... :))

noćne ptice noću traže utjehu.
kraljice noći noću zarađuju.
a ja noću sanjam.
sanjam noćnu slobodu.
noć bez snova.
on noću misli na mene.
ja noću mislim na sve.
na sve vas noćne ptice koje tražite utjehu.
ja utjehu u ovoj noći neću naći.
noćas, nećete je naći niti vi.
ali, jedne noći, noćne ptice, kraljice noći, on, a i ja
naći ćemo savršenu noć za nas.

politika, ekonomija, krediti, nezaposlenost, sabor, vlada, zatvor, korupcija, država.
sve je u kurcu.
samo hocu van.
bijeg.
od medija. od ljudi. od stvarnosti. a stvarnost je jako stvarna. i bode u oči i bode u srce i bode. i boli.
ti ne boliš, nježan si čak i kad si grub, ne zamaraš me stvarnošću. voliš me nerealno, voliš me stvarno, voliš me kako god poželim.
sanjam o pokretu otpora, sanjam o akciji, reakciji, o rušenju sistema.
na kraju, jedino što rušim je pepeo sa cigarete.
a ti mrziš kad pušim.

nema te i mjenjam te.
mjenjam te s jednim, pa drugim.
baš sam drolja.
sex ispunjava svaki komadić tijela i duše.
zaboravljam na tebe.
mislim da te ne trebam.
mislim.
nadam se da te ne trebam.
i onda se pojavljuješ, opraštaš mi, ja plačem i plačem i plačem.
e, baš sam drolja.
ali volim te i ti mene voliš i vraćam ti se i lažem i lažem i plačem, a ti opet opraštaš.
ali, stvarno te volim.
i stvarno plačem. i stvarno te volim
i stvarno te molim, oprosti mi.